Kako pomoći starijem djetetu nositi se s promjenama nakon dolaska bebe?
Povremeno ću se osvrnuti na aktualne primjere iz prakse koji mogu biti izvor savjeta te istovremeno ilustrirati kako to izgleda u radu sa mnom. Pa kada mi se javi kolegica, mama koja je ujedno i psiholog, i kaže kako treba savjet jer ih starije dijete dovodi do ruba živaca - to je još i veća privilegija za mene.
Obitelj koja je nedavno dobila proširenje za jednog malenog člana, trenutno prolazi kroz tranziciju i promjene na više razina.
Mama, koja je prije poroda bila hospitalizirana 3 tjedna, opisuje situacije sa starijim sinom - bistrim trogodišnjakom s kojim oduvijek njeguje povezujuć odnos.
Opisuje kako:
- se njegovo ponašanje intenzivira u njenom prisustvu, dok dječak s tatom puno bolje funkcionira
- njihov trogodišnjak sada učestalo čini stvari za koje već zna da ne smije, ima dojam kao da ju provocira i testira.
Smije se primjerice dok jede medenjake i prste približava kauču kojeg će zaprljati, direktno gledajući u majku i čekajući njenu reakciju. Inače nema pristup s njim da mu kaže nešto u stilu "Prestani. Jer ja tako kažem", već na postavljenu granicu ponudi objašnjenje i to s njim obično jako dobro funkcionira. Ali pita se : ne bi li u ovim okolnostima ipak trebala ignorirati manje značajna nepoželjna ponašanja ili se dosljedno držati postavljenih granica? Mama ima dojam kao da sin katkada treba njenu reakciju koja će potaknuti njegovo emocionalno pražnjenje. Dodaje, kako dječak inače ima svoj specifični običaj kada mu situacija postane preintenzivna, krene "majmunirati" :) - skakati po prostoru ponavljajući neke svoje izmišljene riječi. U tim situacijama nije dostupan za emocionalno povezivanje, ima dojam kao da mu je to neka vrsta štita. Svjesna je da je ovo razdoblje za jednog malenog dječaka zahtjevno, no nema dojam da je ponašanje njezinog starijeg sina povezano s dolaskom jednomjesečnog brata. Ne pokazuje naznake ljubomore, čak štoviše, pažljiv je prema bebi i mama se trudi posvećivati mu što više svoje pažnje jedan-na-jedan. Roditelji se sada osobito trude što više pohvaljivati sina primjerice kada ga zamole da bude tiho zbog bebe, a on to odmah posluša. Vidljivo je koliko to dobro djeluje na njega pa se i nadalje trude to prakticirati, ali se mama boji da pak prevelike pohvale u konačnici ne bi prouzročile kontraefekt.
Razgovor o ovoj temi nužno zahtijeva obuvanje cipela trogodišnjaka. Trogodišnjaka koji sada prolazi najdramatičniju promjenu u svom životu - dolazak bebe u obitelj. Prije svega, ističem kako svi mi u suočavanju s promjenama prolazimo kroz osjećaje gubitka od starog i straha od novog, čak i ako je promjena na bolje.
Jedan trogodišnjak, iako već razumije osnovne emocije i zna verbalizirati primjerice kad je ljut, trenutno nije u stanju razumjeti buru emocija u sebi, a kamoli ih suvislo artikulirati. Otud sva iritantna ponašanja koja inače ne radi, a kojih se baš sada sjetio pokazati. :) Kod neke djece mogu se javiti i agresivna ponašanja, kod nekih vidimo nagle promjene raspoloženja. Možemo samo pretpostaviti što je sve u podlozi - strah uslijed duljeg odvajanja od mame, uzbuđenje, iščekivanje i neizvjesnost, sreća i ljubav prema tom slatkom malom biću, ali i ljutnja i tuga uslijed dijeljenja pažnje koja je dotada bila isključivo usmjerena na njega...
Ono što u ovakvim situacijama sugeriram je - odmaknuti se od ponašanja koja starije dijete sada ispoljava. Moramo "zagrebati dublje ispod površine". Što to znači? Dosta psihologa ili savjetnika za odgoj bi savjetovalo - držati dosljedne granice, dati prikladnu posljedicu (ne kaznu!), objasniti djetetu jasnim rječnikom zašto je dobilo tu posljedicu i pritom istaknuti problematično ponašanje, a ne dijete kao "zločesto" i sl. Što se tiče ovog posljednjeg, to je puno puta savjetovano, no ja nisam suglasna s takvim izjavama. Čak i kada se držimo samog ponašanja i pritom ga etiketiramo kao "nije lijepo", i dalje postoji šansa da to dijete shvati osobno (pogotovo mlađa djeca koja su i dalje u fazi egocentrizma). U konačnici - tko čini to ponašanje? Nismo li svi odgovorni za svoja ponašanja? Ne vuče li vam to na tek još jednu terminološku caku? Bolje je stoga suzdržavati se od etiketiranja. Ako se već moramo pozvati na specifično ponašanje, neka to bude iskomunicirano u obliku ja-poruke na način "smeta me kad jedeš na kauču - molim te, dođi za stol".
Kada dijete čini ponašanja koja nam nisu prihvatljiva - korisno je reći nešto poput:
"Čini mi se da ti je sad nešto teško. Pokaži mi to drugačije."
Dakle - ono što smatram još bitnijim je proniknuti u uzroke tih ponašanja i početi se baviti pravim problemom. Takve situacije svakako možemo iskoristiti za poticanje verbalizacije emocija te potvrdu roditeljske ljubavi sada više nego ikada. Pritom ne moramo nužno "stavljati u usta" djetetu emocije, već dati zeleno svjetlo da se neugodne emocije mogu pojaviti. Možemo reći nešto poput "Nekad je super i uzbudljivo biti stariji brat, a nekad ćeš možda biti tužan ili ljut na mamu/tatu/bebu. Nekad ćeš možda biti nervozan i nećeš znati zašto. Sve je to ok. Ako se nešto od toga dogodi, reci mi, želim znati. Mogu razumjeti. Ja te uvijek volim."
Što više prostora dajemo neugodnim emocijama da isplivaju, to je slobodniji put formiranju bliskijih veza - nas i djeteta, djeteta i bebe.
Ako dijete direktno čini nešto što je prijetnja za mlađe dijete ili njega samog, tu je naravno važno intervenirati. Fizički ga ako treba odmaknuti, nježno, ali odlučno poslati poruku: "Vidim da sad ne možeš biti nježan. Morat ću te spustiti s kreveta ili možeš doći sjesti kraj mene."
Što se tiče pohvala koje sada roditelji daju češće sinu, istakla bih kako se ono što žele postići - pozitivna pažnja i kontakt, mogu dobiti i zagrljajem, osmjehom, maženjem i izjavama koje nisu nužno isključivo pohvale već iskazuju primarno osjećaje "sretna sam kad vidim kako si pažljiv, zahvalna sam kad se dobro slažemo/hvala ti jer si me odmah poslušao, znači mi kad mi pomažeš i sl."
Ono što dodatno možemo učiniti je zaviriti i u sebe i provjeriti jesmo li katkada mi uzrok koji dodatno šilji situaciju. Kada smo umorni i neispavani lako je moguće da tada postrožimo granicu (reagiramo na nešto što bismo inače pustili) ili pak ju ublažimo (nemamo snage reagirati na nešto što nam inače nije prihvatljivo). To također zbunjuje dijete, ali i nas. Ponekada onda osjećamo grižnju savjesti jer smo svjesni svojih postupaka i mislimo kako bismo trebali znati bolje. Ili djetetovo ponašanje može biti dodatan triger za nas jer ruši neka očekivanja koja imamo od njega ("on će biti pažljiv brat", "on je bistro i razumno dijete"), što dodatno negativno boji našu reakciju. Ali čak i kada pokleknemo i ne reagiramo iz najboljeg mjesta, važno je i tada iskomunicirati djetetu svoje emocije iz ja-pozicije "Jučer sam jako vikala jer sam bila umorna, tada imam manje strpljenja. Oprosti. Trudit ću se da tako više ne radim." Time modeliramo poželjno ponašanje, šaljemo poruku da imamo kontrolu i ujedno iskazujemo emocije, što nas dodatno zbližava s djetetom.
Bitno je imati na umu da ne postoji čarobna rečenica ili pristup koji će djetetove reakcije instant ublažiti. Njegova ponašanja su očekivana i normalna u ovim okolnostima i potrebno je vrijeme prilagodbe na promjenu, a put ka lakšem suživotu krije se u dozvoljavanju i pružanju prostora za iskazivanje emocija, što u konačnici rezultira dodatnim zbližavanjem svih članova obitelji. <3
Comments