Često mi roditelji dolaze po savjet zbog različitih ponašajnih problema s kojima se suočavaju kod svoje djece, te sam kao mlada psihologinja (što baš više i ne mogu za sebe reći) sigurnost u pružanju savjeta uglavnom imala u korištenju znanja iz bihevioralno-kognitivnih tehnika (sukcesivnog potkrepljivanja poželjnog ponašanja, ignoriranja nepoželjnog ponašanja, da navedem najčešće). No iskustvom sam se uvjerila kako vrlo često iste metode ostaju ograničeno učinkovite jer su razlozi u održavanju nepoželjnih ponašanja puno dublji i teže opipljivi.
Prisjećam se koliko mi se nebrojeno puta dogodilo da sam pokušavajući tretirati samo ponašajni aspekt, nesvjesno zanemarila onaj odnosni, i primjerice u smjernicama za nalaze učiteljima nudila uglavnom samo bihevioralne tehnike (uz neki vrlo površan komentar u stilu "njegujte pozitivan, osobniji odnos s djetetom i ne tumačite njegovo ponašanje osobno"). Bihevioralne tehnike je uvijek puno lakše opisati i dočarati, operacionalizirati u jasnim terminima, u kraćim natuknicama. No odnos s djetetom se često ne da sročiti tako jednostavno u nekoliko redova A4 formata. No vrijeme je da takve prakse i sama mijenjam.
Na vlastitom iskustvu tretmanskog rada s djecom sam osvijestila koliko moj pristup koji oblikuju upravo moji unutarnji procesi direktno djeluju na ponašanju djece s kojom radim. A moj pristup je pod utjecajem moje sigurnosti u samu sebe i rad kojim se bavim. Primjerice, dok sam koristeći jednake metode rada, u sebi osjećala teret vlastitih previsokih očekivanja i odgovornosti za tuđu djecu, nesigurnost u procjenu roditelja i/ili nadređenih, moja efikasnost u tretmanu je bila, priznajem, manja. No kada sam vremenom uspostavila vlastitu unutarnju sigurnost u to što i kako radim, način na koji pristupam tuđoj djeci, osjetila spremnost na različite nepredvidive situacije, te doslovno ulazila u terapijski prostor s mišlju "Spremna sam na sve, a najgore što se može dogoditi je da (dijete) proleti kroz staklena vrata." (što se jednom prilikom i dogodilo, bez posljedica osim materijalne štete), i djeca su svojim ponašanjem kao na neki čaroban način najčešće podržavala moj stav.
I konačno sam pri jednoj od svojih posljednjih edukacija koje sam pohađala, koja se značajno oslanjala na nove spoznaje u neuroznanosti, naišla na objašnjenje koje mi je pružilo dijelove koji su mi dugo nedostajali, a koje sam instinktivno osjećala.
Radi se o djelu dr. Stephena Porgesa pod nazivom polivagalna teorija koja tako lijepo objašnjava koncept tzv. neurocepcije za koji vjerujem da je od presudne važnosti u odnosima i koji oblikuje glavninu naših ponašanja. Ukratko, radi se o nesvjesnom mehanizmu kojim naše tijelo, odnosno mozak, vrši konstantnu procjenu prijetnje ili sigurnosti za nas. Kada naš mozak temeljem informacija iz socijalne okoline procijeni da je u situaciji prijetnje - pali se obrambeni sustav pod utjecajem hormona stresa koji rezultira jednim od tri odgovora: bijeg, borba ili smrzavanje. Dok za razliku od suprotne situacije kada socijalnu okolinu procjenjuje sigurnom, naše tijelo se opušta, možemo lakše uspostaviti odnose s drugim ljudima, komunicirati, povezati se i uskladiti se sa zahtjevima okoline. Stoga je presudan faktor u pomaganju djeci koja pokazuju ponašajne teškoće razumijevanje uzroka njihova funkcioniranja - te je uloga odraslih ne toliko u primjeni određenih metoda, tehnika i alata, već pomoći im u prelasku iz osjećaja prijetnje u zonu sigurnosti. No to je katkada lakše reći, nego učiniti.
Često se ta tranzicija ne događa pukim slanjem ohrabrujućih poruka djetetu poput "sve će biti u redu, tu sam uz tebe" jer je dobro poznato kako daleko više komuniciramo neverbalnim nego verbalnim kanalom. Vedra interakcija, opuštenost našeg tijela, pjevni ili smirujuć ton glasa, nježan dodir stvaraju osjećaj sigurnosti koji pomaže djeci izvući se iz zone stresa.
No, često se i sami ne osjećamo sigurno, a da toga nismo niti svjesni. Odaje nas ton glasa, način na koji dišemo, postura tijela, širina naših zjenica, izrazi lica, i brojni drugi znakovi koje će dijete nesvjesno interpretirati kao znak za nesigurnost.
Kada nakratko zastanemo, možda i sami neke od tih znakova detektiramo, te proniknemo u misaone procese povezane s našom procjenom situacije. Vladamo li okolnostima? Kakav ishod predviđamo? Koliko se možemo nositi s negativnim ishodom?... To su samo neka od pitanja kojima zadiremo u vlastitu nutrinu preispitujući vlastite snage nošenja sa zahtjevnim situacijama. Na to putovanje tek trebamo krenuti. Spremni na ukrcaj?