Jedna od tema s kojom se često bavim je dječja anksioznost, dječji strahovi, brige, različite manifestacije. Često prilikom savjetodavnih radova puno toga kažem(o), puno uspijemo zapamtiti, nešto zapisati, ali nešto i ostane propušteno. Stoga ovaj tekst pišem s ciljem da roditeljima s kojima radim ostane kao štivo na koje se uvijek mogu vraćati, kada požele malo obnoviti gradivo. A rado ga onda dijelim i sa širom publikom, kome god može poslužiti, kao što su me to zatražili iz Tvornice snova.
· Je li moje dijete anksiozno? Kako prepoznati anksioznost, koji su znakovi?
Anksioznost je najvidljivija kad se dijete izravno boji i to pokazuje na uobičajene načine - vezivanjem za roditelja, plačem, izbjegavanjem određenih situacija (vrtića, škole, rođendana, igraonica...). Ali anksioznost je često u podlozi nekih nepoželjnih ponašanja poput agresije, prema drugima ili sebi. Ta ponašanja su samo vrh ledenjaka jer anksioznost može poprimiti vrlo nevidljive oblike. Tada se obično djeca žale na različite tjelesne manifestacije - bolove trbuha, glave, mučninu i povraćanje, imaju teškoće s probavom (učestala stolica ili pak zadržavanje stolice) i sl.
· Zašto dijete ne može biti dijete? Otkud toliki strah, kako ne može prestati brinuti?
Kao klinički dječji odnosno razvojni psiholog, na temelju znanja iz neuroznanosti, na dječju anksioznost gledam kao na djetetov odgovor na stres.
Teško je o ovoj temi pisati bez objašnjenja dva pojma.
Jedan od njih je pojam neurocepcije, automatskog i podsvjesnog procesa otkrivanja prijetnje, koju je opisao dr. Stephen Porges. Neurocepciju možemo zamisliti kao neki unutarnji alarm za uzbunu.
Drugi je pojam interocepcija, duboki proces kojim naša tijela obrađuju senzorne informacije (prikupljene iz naših osjetila – vida, sluha, njuha, okusa, mirisa, dodira, položaja tijela). Temeljem tih prikupljenih informacija, naš živčani sustav prvo vrši procjenu prisutnosti prijetnje u okolini – to su u ovom slučaju sve situacije ili osobe za koje procijeni da nisu izvor sigurnosti. Potom temeljem te procjene priprema naš organizam za reakciju “borbe ili bijega”.
Za mnogu djecu koja pokazuju znakove anksioznosti, neurocepcija je istančanija, odnosno pristranija prema otkrivanju prijetnje onda kada ne postoji realna opasnost. Drugim riječima, alarm koji se pali prilikom procjene prijetnje, oglašava se pretjerano učestalo.
Kod nekih se alarm pali u novim i nepoznatim, ili pak društvenim situacijama, javnim nastupima, kad se moraju odvojiti od roditelja, u prisutnosti nepoznatih ljudi. Sve više djece anksiozno je u školskom okruženju. Velik porast anksioznosti bio je vidljiv nakon potresa te duljih izbivanja iz škole radi samoizolacija, odnosno nakon povratka s online na nastavu uživo. Dosta djece je anksiozno u situacijama kada ih se procjenjuje. To nazivamo testnom anksioznošću, a usko je vezana uz očekivanja uspješnosti koja od njih ima okolina i oni sami.
Kako pomoći anksioznom djetetu?
Za roditelje, ali i odgajatelje, učitelje, terapeute, prvi korak je okretanje sebi – zapitati se “Kako ja vidim ovo djetetovo ponašanje?” Umjesto da ga etiketiramo kao nezdravo/razmaženo/pretjerano osjetljivo ili se pak bojimo prirodnih reakcija djece pitajući se "Hoće li moje dijete izrasti u nestabilnu osobu? Hoće li biti poput …?" , pokušajmo se zapitati "Kako mogu pomoći (svom) djetetu da se osjeća ugodno i sigurno u svom tijelu?". Trebali bismo raditi na tome da pomognemo djeci da se sprijatelje sa svojim živčanim sustavom, pružajući im koregulaciju u zahtjevnim situacijama i njegujući samoregulaciju koja izrasta iz odnosa povjerenja.
Stoga predlažem nekoliko savjeta za roditelje, ali i odgajatelje, učitelje:
Otkrijte karakteristike (svojeg) djeteta kako biste ga bolje razumjeli.
Psihologija ima mnogo pojmova koji se mogu odnositi na anksioznu djecu - visoko osjetljivo dijete, introvert, emocionalno senzibilno, duboko osjećajno i sl. Neka djeca imaju teškoće na planu senzorne integracije koje djeluju kao okidač ili im otežavaju smirivanje odnosno regulaciju, poput pretjerane ili smanjene reakcije na dodir, zvuk, miris, pokrete tijela... Jednako tako, neka djeca su visoko osjetljiva na tuđe emocije, neka imaju povijest prenatalne, perinatalne ili postnatalne traume, što također može biti u podlozi anksioznih reakcija. Razumijevanje individualnih razlika i povijesti svakog djeteta pružit će putokaz za bolje razumijevanje i adekvatniju podršku neurocepciji sigurnosti.
Poštujte prirodne reakcije i intuiciju djeteta.
Trudite se ne izbjegavati izazovne situacije samo kako biste prevenirali burne djetetove reakcije pred okolinom.
U zahtjevnoj situaciji, okrenite se osjetilnom doživljaju.
Dok gledate svoje dijete, imajte suosjećanje prema sebi ako se i vi osjećate tjeskobno.
· Kada je vrijeme za potražiti pomoć dječjeg psihologa?
Sve više roditelja ne libi se porazgovarati sa psihologom već kada primijete da se njihovo dijete s nečime bori, ne čekajući da spontano problem nestane, nego tražeći savjet kako da svojim postupcima ne doprinesu, već budu što kvalitetnija podrška djetetu. Nužno bi bilo potražiti stručnu pomoć onda kada anksioznost u značajnoj mjeri remeti djetetovo funkcioniranje u nekom okruženju.
Comments