Pandemija je u većini vrtićkih ustanova dovela do restriktivnijih praksi no što je to bilo ranije, u smislu skraćivanja vremena boravka roditelja s djetetom u vrtiću. Takve prakse imaju svrhu zaštititi nas fizički, no nažalost ne idu u prilog emocionalnoj prilagodbi. Stoga je preporuka roditeljima prihvatiti trenutne uvjete ("Ok, ovo nije idealna situacija."), prilagoditi svoja očekivanja i biti spremni na to da je moguće da cijeli proces traje nešto duže. Ne znači da nešto radimo krivo kao roditelji ili da djetetu naprosto nije mjesto u vrtiću, već je u redu da je djetetu potrebno više vremena, te našeg strpljenja ili truda oko cijelog procesa.
Prilagodba djeteta je neodvojiva od prilagodbe roditelja
Potpuno je prirodno da dijete prilikom ostanka u vrtiću plače i ne želi se odvojiti od roditelja. To je znak zdrave privrženosti. Tako malenoj djeci separacija ne pada lako jer su naprosto nezrela i nemaju sposobnost biti hrabri pred nepoznatim jer ne mogu razumjeti da će se roditelj vratiti, dok to ne iskuse. Potrebno je da onda roditelj preuzme vodstvo, no tada mogu nastati problemi jer rastanak postaje teži roditelju nego djetetu.
Nošenje s našim osjećajima dok gledamo djetetovu ranjivost
Naravno da su naša djeca ono najdragocjenije što imamo. I često se dogodi da ih želimo zaštititi i spasiti od neugodnih iskustava iz potrebe da kompenziramo vlastita rana iskustava, čineći djetetu medvjeđu uslugu. No kad tog postanemo svjesni, možemo lakše podnijeti djetetove reakcije i ostati u povjerenju da je u redu da se dijete susretne s izazovom, da je sposobno to proći uz našu podršku i podršku ljudi kojima vjerujemo.
Rastanci, kako će ujedno i svaka odgajateljica roditelju sugerirati, ne bi trebali biti osobito dugački jer, suprotno našim očekivanjima, time dijete ne dobiva priliku umiriti se (najčešće na samom početku prilagodbe neće naprosto prestati plakati i samostalno ući u skupinu), već to vrijeme koristi da roditelja privuče k sebi i na neki način odgovori od odlaska. Umjesto toga, važno je smirenim tonom glasa poslati djetetu jasnu poruku - "Ja sad moram otići, a ti ostaješ sa svojom tetom Jasnom (ime Vašeg odgajatelja)". I sljedeće je bitno staviti naglasak na vaš povratak - ponovni susret nakon separacije, konkretno npr. "Kada se poigraš/pojedeš/nacrtaš/probudiš, dolazim po tebe i idemo u park".
I mi odrasli kad se pozdravljamo, primjerice s prijateljima, ne kažemo naprosto "ajd' bok", nego volimo im reći "čujemo se sutra/ vidimo se sljedeći tjedan/ javi se kad se vratiš" - bilo što što govori o tome da ćemo se opet povezati. Nije osobito važno koje točno riječi ćemo koristiti, već prioritet imaju neverbalne poruke koje šaljemo ekspresijom lica, tonom glasa, disanjem, stavom tijela, stiskom djeteta dok ga predajemo u ruke odgajatelju. Našim cijelim govorom tijela prenosimo djetetu informaciju o sigurnosti/nesigurnosti u toj situaciji. Ukoliko smo mi u strahu od djetetove reakcije, nepovjerenju prema ambijentu u koje dijete ostavljamo, i naši osjećaji će doprinijeti djetetovoj razini nesigurnosti.
Jesu li suze znak traume?
Često me roditelji pitaju hoće li dijete biti traumatizirano od plakanja. Nipošto. Suze su OK i zdrave. One su djetetov (i naš) način nošenja s neugodnim osjećajima. Naša nejasnoća i naše reakcije na njihove suze su ono što može zapravo stvoriti problem. Dok o ovoj temi pričam ne mogu ne sjetiti se jednog djeda koji je ostavljao svoje unuče u vrtiću i vidjevši mog sina kako plače, sigurno u najboljoj namjeri, dobacio mu je "nema plakanja, ti si (veliki) dečko". Vjerujem da su nam svima poznati takvi komentari.
Ne moram niti reći koliko me veseli kao psihologa vidjeti sve više roditelja koji su dobro sa suzama svoje djece, svjesni da im je potrebno dozvoliti iskazivanje emocija. Ukoliko to ne činimo, dijete dobije povratnu informaciju da su njegove suze/osjećaji nešto previše za nas/okolinu i nužno ih uči potisnuti. Tada se takve reakcije samo privremeno odgode da bi se ponovno pojavile u drugim situacijama ili na druge načine - tantrumima, noćnim strahovima, tjelesno (glavoboljama, trubuhoboljama i sl). Kada dijete plače oko naizgled banalnih stvari - jer nije ono pozvalo lift ili prvo upalilo svjetlo, u podlozi takvih reakcija najčešće su neisplakane suze tuge zbog separacije ili promjene. Takve suze kada se pojave slobodno pozdravite i prihvatite jer su zdrave budući da zapravo pomažu djetetu izbaciti dio neispoljenih emocija. Čak i dijete koje povremeno bude u otporu ili jasno kaže "ne bih u vrtić" nije zapravo toliki problem (ukoliko ne odlučimo popustiti pred njegovom emocijom), koliko dijete koje je u tzv. internalizaciji odnosno zatvaranju, i zato ne uspijeva izraziti svoje osjećaje.
I prije nego nastavimo o tome kako, osim prihvaćanjem suza, ipak možemo olakšati djetetu cijeli proces, jedan podsjetnik da ovo nisu prve niti djetetove posljednje suze te da će doći dan kada će ono s privrženošću odgajateljicama i vršnjacima veselo vrtić početi poimati svojim.
Kako olakšati djetetu?
Roditelj je taj na kojem je vodstvo, u suradnji s odgajateljem planira prilagodbu, razmišljajući što je razumno prikladan tempo i dovoljno zahtjevno za dijete. Povratne informacije o tome kako se dijete ponaša tijekom i nakon vrtića govore o stupnju prilagodbe. Dogovor oko načina kako djetetu olakšati prilagođavanjem planiranog tempa produljenja boravka, nošenjem dude ili prijelaznih objekata (plišanaca, dekica i sl.), možda prisutnošću starijeg brata/sestre ukoliko je to moguće i svime čime djetetu možemo olakšati je ono što je siguran put. Odgajatelji su nam tu najveći saveznici. I zato je bitno pomoći djeci smanjiti strah tako što ćemo potpomagati graditi djetetovu privrženost odgajateljima. To možemo na razne načine: pričati djetetu i povremeno izvan vrtića spomenuti odgajatelja, tražiti poveznice između njih dvoje ("vidiš kako se danas teta Gabrijela razveselila kad te vidjela/kako ste danas ti i teta imali majice iste boje/otpjevaj mi onu pjesmu koju te tvoja teta učila" i sl.).
Jednako kako je potrebno njegovati povezanost s djetetom nakon separacije, to je potrebno i prije separacije. Moguće je da se u ovom razdoblju dijete naprosto ima potrebu zalijepiti za roditelje, da odjednom počne tražiti spavanje u krevetu s roditeljima, učini nekoliko koraka unatrag, bude razdražljivije no inače i to je u redu. Jednako tako, obično su jutra uvijek stresna, nerijetko kaotična jer svi žure, spremaju se da ne bude kašnjenja i sl. Stoga je poželjno koliko god je moguće, jutra isplanirati da dijete dobije dovoljno vremena za tranziciju. Osobito je korisno ukoliko jutra možemo ispuniti povezanošću, nježnim rutinama, maženju u krevetu. Ukoliko je moguće odvođenje u vrtić iskoristiti za zajedničku šetnju i razgovor, povezivanje uz kretanje. Dakle, smijeh, igra i kretanje inače ublažavaju napetost, ali i vodstvo odraslih koje pruža jasnoću. Bake i djedovi tu mogu biti dobar izvor podrške ako oni mogu preuzeti jedan dio jutarnje rutine ili pokupiti dijete ranije iz vrtića ukoliko to roditeljima nije izvedivo.
I napominjem, ovo razdoblje prilagodbe na vrtić nije dobro vrijeme za bilo kakve dodatne promjene poput odvikavanja od dojenja/dude/pelena, selidbe u vlastitu sobu ili novi stan i druge promjene.
Kako prepoznati otežanu prilagodbu
Za neku dječicu, iz različitih razloga, separacija, promjena i općenito prilagodba na vrtić ipak bude izrazito teška. Većina djece se postepeno uspije povezati sa svojim odgajateljima, uspješno se može utješiti i umiriti kada roditelj otiđe, usmjeriti na igru. No ponekada stvari ne idu tako kako očekujemo. To mogu biti reakcije intenzivnog plača o kojem vas odgajatelj izvijesti, agresija, odbijanje hrane i sl. Sve je to naznaka da se organizam djeteta ne može vratiti u osjećaj sigurnosti, nego da ostaje u alarmu, tj. stalnom strahu dok je odvojeno od roditelja. U podlozi mogu biti različite teškoće koje separaciju odnosno vrtićki ambijent za dijete čine pretjerano zahtjevnim, poput bolesti ili osobitosti na planu razvoja senzorne integracije, naznake odstupanja iz spektra autizma ili druge teškoće. Tada je najbolji put, ponovno u suradnji s odgajateljem i stručnim timom dječjeg vrtića pronaći najbolji način kako podržati dijete, odnosno vjerojatno potražiti pomoć stručnjaka.